Možemo li u svijetu u kojem gotovo sve ima cijenu sačuvati ono što smatramo neprocjenjivim – vlastite vrijednosti, emocije, dostojanstvo i autentičnost? Ovim pitanjem otvoren je prvi Sokratov kafe u jesenjem ciklusu, održan 28.10.2026. godine u Mostaru. Razgovor na temu „Kada sve postane roba, ostaju li vrijednosti i emocije izuzetak?“ vodila je prof. dr. Merima Jašarević, koja je učesnice i učesnike potaknula da preispitaju granice između onoga što ima tržišnu cijenu i onoga što za nas ima neprocjenjivu vrijednost.
Šta je to što nikada ne bismo prodali? Vlastiti obraz, uvjerenja, dostojanstvo, prijateljstvo ili ljubav? Iako se na prvi pogled čini da su odgovori jednostavni, razgovor je pokazao koliko je teško povući jasnu granicu između tržišta i naših najintimnijih prostora života. Tržišna logika odavno ne oblikuje samo ekonomiju nego sve snažnije prodire u obrazovanje, poslovne odnose, privatnost, emocije i načine na koje predstavljamo sebe drugima.
Posebnu pažnju izazvalo je pitanje kako, često i nesvjesno, sami sebe pretvaramo u robu. Objavljivanjem privatnih sadržaja na društvenim mrežama, praćenjem trendova, izgradnjom poželjne digitalne slike o sebi i stalnom potragom za vidljivošću, učestvujemo u ekonomiji pažnje u kojoj naši životi, iskustva i emocije postaju sadržaj koji se može vrednovati, razmjenjivati i unovčavati. Čak i kada ništa neposredno ne prodajemo, naše vrijeme, pažnja i privatnost imaju tržišnu vrijednost.
Razgovaralo se i o sve prisutnijoj upotrebi umjetne inteligencije, posebno AI chatova koji sve češće postaju prostor za razgovor, emocionalnu podršku i osjećaj povezanosti. Šta se događa kada i naša potreba da nas neko sasluša, razumije i prihvati postane dio tržišne ponude? Može li se osjećaj bliskosti kupiti i može li digitalna interakcija zamijeniti autentičan ljudski odnos?
U središtu rasprave našlo se i pitanje potrebe za društvenom potvrdom i prihvatanjem. Zašto nam je toliko važno da budemo viđeni, prepoznati i potvrđeni? Nije li iza naše potrebe za lajkovima, praćenjem trendova i stalnom povezanošću zapravo duboka ljudska potreba za pripadanjem? I ako je pripadanje jedna od naših temeljnih potreba, šta se događa kada i ono postane roba koju nam tržište svakodnevno prodaje?
Umjesto jednostavnih odgovora, razgovor je ponudio prostor za preispitivanje vlastitih izbora. Možda se ravnoteža ne nalazi u potpunom povlačenju iz tržišta i digitalnog svijeta, nego u poznavanju sebe, kritičkom mišljenju i svjesnom odlučivanju o vlastitim granicama. Kada, gdje, kako, u kojoj mjeri i s kojim ciljem predstavljamo sebe drugima? Činimo li to zato što smo slobodno odlučili ili zato što osjećamo pritisak da budemo prisutni, poželjni i prihvaćeni? Sokratov kafe još jednom je pokazao važnost filozofskog dijaloga u svakodnevnom životu. Njegova vrijednost nije u pronalaženju jednog tačnog odgovora, nego u spremnosti da postavljamo neugodna pitanja, propitujemo ono što uzimamo zdravo za gotovo i prepoznajemo vlastitu odgovornost u oblikovanju društva.
Jer možda najvažnije pitanje nije ima li sve svoju cijenu, nego znamo li još uvijek razlikovati ono što ima cijenu od onoga što ima vrijednost.
