Teatar uloga zvani Ja

Azra Nezirić

TPO fondacija je i ove godine nastavila s organizovanjem Sokratovih kafea. Prvi ovogodišnji Sokratov kafe je otvoren u Mostaru, 22.10.2020. u Klubu čitaoca Narodne biblioteke Mostar. Okupljene je studente u dijalogu navigirala profesorica Merima Jašarević u ulozi facilitatorice o temi Prezentacije sebe u svakodnevnom životu.  

Goffman je kazao da je život serija scenskih izvedbi. U svakodnevnoj strci zvanoj život, iz minute u minutu, mijenjamo uloge i dajemo prostor vlastitom ja da prelazi širine i dubine u svojim izmjenama. Stoga, kada govorimo o emocijama i osjećanjima, uvijek govorimo o vlastitim jer je Ja mjera stvari i mjera svijeta. Ali, to nije ona antička maksima da je čovjek mjera svih stvari nego uporno insistira na egocentrizmu i sebičnosti. Jer za sebe tražimo i nalazimo opravdanja za sve prohtjeve.

Na druge ljude istresamo vlastiti bijes. Zašto to činimo? Iz vlastite uskogrudnosti i lažnog osjećaja da je naš život toliko bitan i toliko potreban Planeti, a ne promišljamo kontingenciju. Manjak informacija nam daje za pravo da vrijeđamo. Manjak podataka o nekoj osobi nas ne privržuje k njoj te stoga imamo svu potrebnu distancu da bijes iskaljujemo na ”neznancu”. Ko nam je rekao da je uredu imati očekivanja i zahtjeve od konobara u restoranu? Zašto svi pojedinačno od konobara očekujemo da je uslužan, ljubazan, nasmiješen (vještački osmijeh nam ne smeta), da bude kao lik od plastelina – da se povija našim željama i prohtjevima u svoj svojoj fleksibilnosti. Da li si ikada razmišljala o konobarovim očekivanjima od tebe kao gosta restorana?

Jer, nužno je primijetiti osjećanja drugih. Nismo vrijedniji od bilo koga drugog. Iz tog razloga i postoje osobe koje naše ja najbolje poznaju i u čijem prisustvu osjećamo blaženstvo oceana bez ikakvih natruha narcisoidnosti ili egocentrizma.

No, jesmo li licemjerni unutar svih tih uloga koje mijenjamo iz časa u čas, prema potrebi kolege, tržišta rada, nadređenih, podređenih, drugara, životnog partnera, društva u cjelosti? Prilagodbe i odstupanja od vlastitog ja, preudaljavanja koja su nužan faktor vremena u kojem živimo, izazivaju frustracije, nezadovoljstvo, nemir, nervozu, anksioznost te čitav set psihosomatskih poremećaja. O kakvoj autoprezentaciji sebstva govorimo noseći masku na licu? Nošenje maske nas je, kao stanovnike globalno uvezane Zemlje, unificiralo. Ili nam maske služe unutar funkcija kakve su imale u komediji dell’arte, u kojoj su likovi skice a ne oživotvoreni ljudi s kompleksnim emocijama i racijom?

Možda, na tragu maske, umjetnici imaju više slobode i možda je njihovo ja ispoljenije, ili se tek upuštamo u grešku zaključivanja jer vrlo olako umjetnička sloboda može značiti performans i uživljavanje u ono što im se više dopada, pretvarajući to u svoje ja. Možda je to performativno ja iskrenije i više ljudsko?

Ukoliko pratimo unutarnju navigaciju koju nam odašilja svemir, oslušnut ćemo ideju o napuštanju okova. I, šta će nam na koncu ostati? Istinsko ja je moguće jedino onda kad bivamo, a nipošto kad imamo, što bi značilo da što smo od sebe dalji, sreća nam postaje daljom. Nematerijalne i skrivene stvari su sreća u samome sebi.