Ovogodišnji Sokratov kafe u Sarajevu je otvoren 5.11.2020. na Međunarodnom Burč univerzitetu. Facilitator prvog Sokratovog kafea bio je Adem Olovčić, asistent na ovom univerzitetu, političar i mladi lider. Adem je vodio Kafe o temi Paradoks slobode. Učesnici su bili studenti i studentice Burč univerziteta, te profesorice iz Richmond Park College i Richmond Park Međunarodne gimnazije.
Šta znamo o slobodi? Da li je to konstrukt ili stanje uma? Da li je, kao takva, apsolutna ili je ograničena? Ako je ograničena, da li je to sloboda uistinu?
Često čujemo fraze lišen slobode što je metafora koju koriste tužilaštva, policijske snage i novinarstvo. No, ukoliko je pljačkaš, recimo, pljačkao kako bi došao do hrane jer je gladan, da li je uistinu lišen slobode ili je uhićenjem i lišavanjem slobode došao do slobode u vidu hrane za kojom je vapio?
Da li smo svjesni privida slobode? Kako drukčije objasniti robovanje novcu kada nam isti zauzvrat daje jedan vid slobode – da ono što želimo kupimo novcem.
Slobodu većina ljudi definiše nečim unutarnjim, nutarnjim čovjekovim svijetom koji je on sam za sebe izgradio, no ne uviđa da su država i društvo ti koji oblikuju našu slobodu.
Jer, sloboda se uči. No, ako se uči, u čemu se ogleda taj njezin paradoks? Taj, da se ne rađamo sa slobodom nego se uklapamo u društveno oblikovanu slobodu?
Postoje tri osnovna prava koje država kao institucija štiti u svojoj osnovi, a to su život, sloboda i imovina. U isti mah nam država štiti pravo na slobodu i oduzima apsolutnu slobodu jer je ograničava i trpa u okove i okvire.
A zašto je sloboda ograničena? Da nije ograničena, sloboda bi prestala biti slobodom i postala bi anarhija. Može li se, u tom slučaju, govoriti o slobodi i slobodnom pojedincu?
Ljudi misle da su slobodni, a ustvari ne razaznaju da je njihova sloboda samim rođenjem uokvirena i ograničena. Sloboda nije ono što mi mislimo da je sloboda – da radimo šta želimo, da nemamo okova, da se ne povinujemo autoritetu; sloboda je jedino ono moje što mogu da kažem, mislim i osjećam sve dok ne ugrožavam i ograničavam potrebu drugog za istim. Na jednak način, drugi će da sebe sputava, ovako kako ja sebe sputavam zarad slobode oboje nas. To je, vjerovatno, trag rusoovske misli da se čovjek rađa slobodnim, a odrasta u okovima.
Stoga, apsolutna sloboda nije moguća u uređenim društvima. Postoje i ograničenja koja nam priroda sama po sebi nameće te se sloboda kleše u odnosu na drugost: drugog čovjeka, drugu državu, drugu planetu, drugu religiju.
Znači li da je manje slobode faktički više slobode?
