Kungova ideja Svjetskog etosa svakako je jedna od onih koje mogu donijeti kvalitetan iskorak u moralnom ozdravljenju društva Bosne i Hercegovina, a njezino pretakanje u projekt "Svjetski etos pod školskim krovom" sustavno i temeljito otvara vrata senzibiliziranju za ovaj projekt među mladima. Mladi su željni promjena i spremni su na njih. Ubrzani procesi društvenih promjena, kojima se mladi prilagođuju lakše nego stariji, otvaraju prostor još široj primjeni vrijednosti Svjetskog etoga u društvu općenito stavljajući mlade ljude kao nositelje pozitivnih promjena.
Na početku bih istaknuo da sam se u Etos inicijativu vrlo rado uključio i da sam sretan što sam mogao doprinijeti njezinu uspjehu. Pošto sam se kroz studij i literaturu upoznao s Hansom Kungom, želio sam se osobno obogatiti novim idejama ovoga velikog čovjeka i teologa kako bih ih mogao s drugima dijeliti.
Kungova ideja Svjetskog etosa svakako je jedna od onih koje mogu donijeti kvalitetan iskorak u moralnom ozdravljenju društva Bosne i Hercegovina, a njezino pretakanje u projekt „Svjetski etos pod školskim krovom“ sustavno i temeljito otvara vrata senzibiliziranju za ovaj projekt među mladima.
Posljedice ratnih i poratnih stradanja ostavile su u bh. društvu duboke rane koje je potrebno liječiti. Na principima međusobnog poštivanja, empatije, pomirenja i odgovornosti Inicijativa ETOS nastoji senzibilizirati što širi krug suradnika, nastavnika i pedagoga, te postupno u obrazovne procese integrirati sadržaje i metode koji odgovaraju duhu svjetskog etosa. Upravo je rad s mladima, tj. s učenicima, najbolja garancija će se svjetski etos zaista ukorijeniti u društvenom svjetonazoru. Mladi su željni promjena i spremni su na njih. Modele razmišljanja koji su u bh. društvu doveli do nepovjerenja, mržnje i rata mladi s lakoćom odbacuju. Oni su otporniji od odraslih na zlopamćenje, a spremniji na samokritičnost i pročišćenje pamćenja, usvajanje kulture praštanja, mira i nenasilja. Ubrzani procesi društvenih promjena, kojima se mladi prilagođuju lakše nego stariji, otvaraju prostor još široj primjeni vrijednosti Svjetskog etoga u društvu općenito stavljajući mlade ljude kao nositelje pozitivnih promjena.
Ubrzani procesi društvenih promjena, kojima se mladi prilagođuju lakše nego stariji, otvaraju prostor još široj primjeni vrijednosti Svjetskog etoga u društvu općenito stavljajući mlade ljude kao nositelje pozitivnih promjena.
Jedan od velikih zadataka na tome putu svakako je ozdravljenje društva eliminiranjem želje za osvetom odnosno izgradnja kulture solidarnosti, pomirenja i praštanja.
Lijepu ilustraciju toga puta u budućnost nalazimo u biblijskoj/kur'anskoj priči o Josipu/Jusufu, koga su rođena braća prodala u ropstvo. Kao rob u Egiptu, on nije sanjao o osveti nego je strpljivo čekao i dočekao trenutak susreta sa svojom braćom, koju je glad natjerala da i sami dođu u Egipat kupiti žita upravo od njega, svoga brata, koji se u međuvremenu oslobodio ropstva i postao, recimo tako, ministar robnih rezervi. Braća, počinitelji zla, nisu ga prepoznala, ali je on, žrtva, prepoznao njih. Inicijativa za pomirenjem potekla je s njegove strane, a braća su se pokajala i zamolila za oproštenje, na što je Josip/Jusuf već bio spreman – svjestan da nema druge braće osim one koja su ga izdala. Praštanjem i pomirenjem otvoren je prostor za njihov još kvalitetniji odnos: nakon zagrljaja s braćom, Josip/Jusuf sve ih je pozvao da se sa svojim obiteljima nasele u Egiptu i tako se zauvijek spase gladi.
Tako pozitivan ishod ovoga procesa ozdravljenja narušenih odnosa bio je moguć zato što je Josip/Jusuf u sebi prošao trostruki put oslobađanja od zla koje mu je naneseno: oprostiti znači osloboditi se od samosažaljenja, zatim odvojiti (razlikovati) počinitelja od zla koje je počinio te napokon oprostiti počinitelju, tj. osloboditi ga iz svojih ruku (A. Vučković).
Kultura praštanja povezana je s kulturom sjećanja. Papa Franjo je u Sarajevu 6. juna 2015. pozvao „oživljavanje sjećanja radi stvaranja mira“: sjećamo se kako bismo čistili pamćenje i oslobodili se rizika upadanja u vrtlog nasilja. Velika istina o „opraštanju koje oslobađa“ skriva se i u riječima našega jezika. Naime, naše riječi opraštanje i oproštenje potječu od pridjeva prost, koji između ostaloga znači i i slobodan, oslobođen (od duga), oprošten. Praštanje dakle podrazumijeva oslobađanje i osposobljavanje sebe i drugoga za jedan ljudskiji, bogatiji i intenzivniji odnos.
Očekivali bismo da i praštanje bude kolektivno, ali to jednostavno nije moguće. Napor je to koji se započinje i dovršava na osobnoj razini. Svaki pojedinac, svatko za se, prolazi (ili ne prolazi) putem katarze – očišćenja emocija i samooslobađanja od mržnje i zlopamćenja, odnosno putem osposobljavanja za normalan život, život u svoj njegovoj punini, u slobodi. Opraštanje je uvijek rezultat osobnog napora pojedinca: ne može se nekoga opunomoćiti da za drugoga oprosti.
Svjesno opraštanje je i socijalno vrlo odgovoran čin jer podrazumijeva rehabilitaciju i prihvaćanje „protivnika“, onoga koji „nam“ je nanio nepravdu, kao sebi ravna, kao partnera. Time se otvara nova mogućnost za komunikaciju, povjerenje, solidarnost i svaki drugi aspekt djelovanja čovjeka kao socijalnog bića, bića okrenuta budućnosti.
Sretan sam što sam se kroz konktak s Etos inicijativom obogatio ovim idejama i što one u ovoj zemlji postaju životnim programom velikoga broja ljudi, posebno mladih.
