Nastavnica BHS jezika i kniževnosti, Selma Muzaferija, realizovala je filozofsko propitivanje s učenicima/ama Osnovne škole Pofalići u Sarajevu. Nakon pogledanog stimulusa, kratkog filma o pripremanju i učenju za školski test, učenici/e su formairali pet filozofskih pitanja. Finalno pitanje o kojem su diskutovali glasilo je: Da li je vrijedno da se stresiramo oko školskih obaveza?
Sesija je bila iznimno zanimljiva, jer se učenicima/ama dopao novi oblik rada. Učionica bez stolova, sa stolicama poredanim u krug, tabla ispisana poticajnim pitanjima-sve je za njih bilo neuobičajeno i izazovno. čas je započeo igrom Glumac u ogledalu, što među djecom izaziva smijeh i opuštanje.
Nakon igrice zagrijavanja, donesena su pravila ponašanja grupe.
Stimuls je bio kratki film o pripremi i učenju za pkolski test. Iz stimulusa su učenici/e izvukli velike ideje i glavno filozofsko pitanje: Da li je vrijedno da se stresiramo oko školskih obaveza? Autori izglasanog pitanja započinju dijalog pojašnjavajući zašto im je ovo pitanje bilo najrelevantnije i najzanimljivije za razgovor. Tokom propitivanja davali su mnogo primjera iz ličnog iskustva, ili njima bliskih ljudi. Kritizirali su vlastita ponašanja i stečene navike te uviđali tokom razgovora da su mnogo puta bili u situaciji da su pod stresom zbog nagomilanih školskih obaveza. Iskreno su rekli da nemaju vještine upravljanja vremenom. Jedna učenica je dala rješenje: nije vrijedno biti pod stresom zbog školskih obaveza, jer stres je moguće spriječiti pažljivim planiranjem, npr. kreiramo check listu te svake sedmice izvršimo pregled svojih obaveza. Većina učenika bi voljela da nema sistema ocjenjivanja, jer ocjene su često razlog za dodatni stres od reakcije roditelja na uspjeh u školi, ali baš nisu sigurni koliko bi radili redovno, jer ocjena je ipak dobra motivacija za rad.
Učenici/e su tokom ptopitivanja istakli i da se često, zbog očekivanja roditelja, osjećaju anksiozno i da u tim trenucima ne vole školu. Istakli su da im je važna podrška vršnjaka/inja, te da ih niko ne ismijava zbog ocjena. Neki učenici su rekli da često izostaju sa nastave baš zbog toga. Takva osjećanja u njima izazivaju nesigurnost.
Zaključili smo da bi učenici/evoljeli češće imati časove ovoga tipa. Dopada im se što su mogli u opuštenoj atmosferi govoriti o stvarima koje ih se tiču, te da neko rado sasluša njihovo mišljenje.
Važno je istaći i da su učenici/e, koji su inače na nastavi povučeniji i rijetko se javljaju za riječ, na propitivanju pokazali potpuno drugo lice.
Kao šlag na tortu, na kraju sesije jedna učenica je izjavila: „Nastavnice, ja idem u ovaj razred od prvog, ali nisam do danas znala da moji drugari i ja imamo toliko toga zajedničkog. Mislila sam da se jedina plašim škole i da sam zbog toga uvijek uplašena i nesigurna, a ustvari svi se osjećamo isto. Sada mi je, nekako, lakše. Hvala vam.“
