U četvrtak, 19.11.2020. održan je treći po redu Sokratov kafe u Sarajevu. Ovoga puta, kafe je održan online. Facilitatorica kafea bila je profesorica Edisa Zilić iz Richmond Park Međunarodne gimnazije u Sarajevu. Tema kafea bila je „Liderstvo“.
Kafe je otvorio mnoga pitanja, a učesnici i učesnice su Sokratovom metodom pokušali iz pitanog pitati još i više, tragajući dijaloški za istinom. Da li su Hitler i Roosevelt bili lideri i zašto? Da li je lider onaj koji predvodi ili pak stoji iza svakog pojedinca u timu? Da li u demokratskim društvima neko može postati liderom samo ako je prethodno bio lider u određenoj manjoj grupi? Naprosto, znači li biti lider samo biti politički lider, ili su lideri jedne ulice, mahale, zgrade u kojoj živimo? Ako jesu, da li su oni različiti od lidera na našto većem nivou?
Konačno, kao završni dio kafea, učesnici i učesnice su tematizirali individualnost i liderstvo, te koliko su ova dva koncepta međusobno isprepletena i uvjetovana. Da li lider može biti lider sam za sebe, da li mi možemo biti svoj vlastiti lider, sljedeći svoja sopstvena načela? Šta je to što nas sputava u slijeđenju naših načela; animalni nagoni, racionalnost ili nešto treće? Koliko individualizirano liderstvo donosi mogućnost jačanja društva, ako imamo određene sistemske mehanizme, koji sputavaju naš potencijal i njegov razvoj na individualnom nivou? Nismo li onemogućeni da, kao lideri, sudjelujemo u sistemu i ne sputava li nas na taj način sam taj sistem? Konačno, jesu li i sami političari zapravo lideri, ili su samo puke vođe, samoprozvani lideri?
Da li naše društvo zaslužuje istinske lidere i da li smo mazohističan narod, ukoliko godinama glasamo i biramo ljude koji rade protiv naših interesa? Odbacivši kvalitetne ljude, stopili smo se sa sivilom i idemo ka uništenju društva. Da li postoji prag tolerancije, imamo li ga mi kao društvo? Imamo, ali smo mi žrtvovali svoju slobodu samo da imamo barem i prividan mir? Fokusirani smo na pogrešne stvari, a naši nekompetentni lideri saniraju samo posljedice, a ne uzrok. Naše političke partije imaju liste želja, a ne planove kako sprovesti određene mjere i rješiti određene probleme.
Da li je kvalitet lidera zagarantovan nivoom obrazovanja, da li je liderstvo nasljedno? Da li su liderke podjednako cijenjene u našem društvu? Sve zemlje u kojima su žene bile liderke su se pokazale uspješnijim u uvjetima pandemije. Međutim, koliko su žene-ženama vučice, u hobsovskom smislu, te u kojoj mjeri to doprinosi da glavninu političkih liderskih pozicija u svijetu i kod nas danas zauzimaju muškarci, a ipak, historija je pokazala da su najveće liderice i političarke u minulim stoljećima bile žene?
Konačno, zašto onda imamo toliko muškaraca na liderskim pozicijama? Da li se muškarci boje žena liderica? Pobjeđuje li taj strah želju za napretkom cijelog društva? Sve dok imamo performativna prava iza ultimativnih ljudskih prava, nećemo u pravom smislu imati ostvarenje pravog ženskog liderstva. Ipak tu prevladava rodna nejednakost.
Zaključak da ljudi generalno ne vole promjene i, stoga, teško možemo dosegnuti ovakav jedan stupanj političke kulture. Zaključak kafea je bio da naše društvo ne odgaja dovoljno lidere i liderice, te da u tom istom društvu ne možemo biti lideri, ako nismo u službi vlasti. Empatija, samopouzdanje i pravednost, vrijednosti su koje nedostaju da bi lideri bili lideri u pravom smislu te riječi.
