Na drugom Sokratovom kafeu, održanom 4.11.2020. u Tuzli, sa facilitatorom fra Franjom Ninićem, razgovarali smo o temi “Vjera vs. religija”.
Kafe smo otvorili pitanjem ‘Da li postoji Bog?’, nakon čega smo se posvetili definiranju pojmova i određenju distinkcije između vjere i religije. Šta je to vjera? A šta je religija? Na osnovu čega su to različiti pojmovi, iako pripadaju istom aparatusu? Mnogi ljudi ne razlikuju vjeru od religije i samim time ne razaznaju subjektivno od institucionalnog. Tokom razgovora, vjeru smo poistovijetili sa ‘temeljnim povjerenjem’, te zaključili da možemo razlikovati četiri tipa osoba: – Osobe koje posjeduju ‘temeljno povjerenje’ bez da učestvuju u nekom od religioznih pokreta; – Osobe koje pripadaju religioznim pokretima bez temeljnog povjerenja; – Osobe koje posjeduju temeljno povjerenje i pripadaju religioznom pokretu; – Osobe koje niti posjeduju temeljno povjerenje, niti pripadaju religioznom pokretu.
S obzirom na činjenicu da je moderni svijet suočen s terorističkim prijetnjama fanatika i fundamentalista koji pripadaju različitim konfesijama, razgovarali smo i o tome kako se kao vjernik i vjernica nositi s tim teretom i bremenom svrstavanja u isti ”vjernički rang”. Pored toga, fanatici i fundamentalisti svih religija se svrstavaju u drugi tip, odnosno u osobe koje ne posjeduju temeljno povjerenje, a pripadaju religioznom pokretu. Ukoliko neko iz moje konfesije postane fundamentalist, i učini neko zlo, da li to znači da moram postati glasan ili glasna u odbrani jer, na koncu, iako se jednako deklariramo, mi ne pripadamo istom pojmovniku? Ili pak, da ostanem ćutiti jer se očito ne radi o istom etičkom konceptu koji zagovaramo?
Također, u vezi s ovom temom i distinkcijom, pojavilo se i pitanje da li religijske institucije u određenim slučajevima zloupotrebljavaju i iskorištavaju vjeru ljudi koja bi imala biti privatnom? To je vidljivo prilikom izbora u Bosni i Hercegovini i regionu, gdje religijske vođe znaju javno da pozivaju vjernike da glasuju za ovog ili onog kandidata, za ovu ili onu stranku jer on ili ona predstavljaju vitalni nacionalni interes, dok pritom religijske vođe ostaju slijepe na siromaštvo i egzistencijalne borbe vjernika.
Na kraju kafea, posvetili smo se pitanjima kako to vjera i religija svakodnevno utiču na naše živote i često znaju postojati u opreci. Pažnju smo posvetili i pitanju ‘Ruši li vjeronauka u školama sekularnost države?’. Živimo li paradoks sekularne države u kojoj su religijske institucije od prevashodne bitnosti značeći stalnu netrpeljivost među narodima koji su se opili vjerom do te mjere da zaboravljaju na egzistenciju, pismenost i civilizacijski progres?
