Jedna od najvažnijih zadaća religijskog obrazovanja je postaviti objektivne pretpostavke za proaktivnu, posvećenu i uključivu komunikaciju sa ljudima drugih i drugačijih svjetonazora. Da bi se to postigloreligijsko obrazovanje je potrebno oblikovati kao inkluzivnu platformu na kojoj nema doktrinarnih pritisaka, polarizacije, i ekskluziviteta.Inkluzivan pristup religijskom obrazovanju osnažuje pojedinca tako štokriterij njegove/njene religijske identifikacije oslobađa od dominantnog uticaja grupe i tako što kroz suočavanje sa drugačijim perspektivama prepoznajevlastite snage za transformaciju.
U tom procesu je vrlo važno upoznati se sa načinimaputem kojihse oblikuje individualni identitet. Ovdje je važno imati u vidu da se individualni identitet zasniva na iznimno kompleksnom i dugotrajnom procesusamoizgradnje, samousmjeravanja, emocionalnog sazrijevanja, aliujedno i na pasivnoj internalizaciji religijskih, kulturoloških i drugih preferenci određenog kolektiviteta. Za primjenu inkuzivnog metodološkog obrasca u oblasti religijskog obrazovanja je stoga od iznimne važnosti sagledati cijelokuponi spektar formativnih utjecaja na zajednički identitet prema kojim se definiše kriterij pripadnosti odgovarajućoj zajednici.
Jednom takvom pristupu potrebno je unaprijed osigurati holistički ovir metodološke evaluacije koji u svojoj osnovi mora biti zasnovan na principu metodološke neutralnosti. Obizirom da primjenu kriterija metodološke neutralnosti u osjetljivim oblastima kao što su oblast lične i kolektive identifikacije nije moguće zagarantovati, ovaj problem se u značajnoj mjeri može suzbiti primjenom interaktivnogkritičkogpropitivanja osnovnih indikatora socijalizacije u okviru obrazovnog procesa. Kada govorimo o vjerskim prazncima,na primjer, nije dovoljno govoriti o načinu na koji se oni obilježavaju unutar određene vjerske zajednice već je potrebno razgovarati i o načinu na koji pripadnici drugih i drugačijih religijskih identiteta mogu biti pozvani da podjele takve trenutke sa nama. Kada govorimo o vjerskim obredima nije dovoljno govoriti o vjerskim propisima kojim je određeni obred definisan već je potrebno razgovarati i o asocijacijama koje se vežu za taj obred kako unutar tako i izvan pripadajuće vjerske zajednice. Kada govorimo o religijskim simbolima potrebno je raditi na razvoju vještina i kompetencija kojim će biti moguće prepoznati različita značenja koja određeni religijski simbol može imati za neki drugi ili drugačiji svjetonazor. Ključ inkluzivnog pristupa religijskom obrazovanju je dakle izmjena i razmjena različitih perspektiva na sadržaj vjerskog obrazovanja kroz interaktivno propitivanje. Holistički pristup religijskom obrazovanju će u tom smislu uvijek zagovarati da se podjednako uvaži i pripadajuće i suprostavljeno mišljenje, odnosno da se različiti religijski i nereligijski svjetonazori susreću, prožimaju i upotpunjuju u duhu međusobnog uvažavanja.
Suočavanje sa individualnom emotivnom naravi kroz integraciju drugih i drugačijih svjetonazora u komunikacijsku strukturu zajednice neposredno utiče i na formiranje trajnog mehanizma za internalizaciju univerzalnih etičkih vrijednosti u društvu u cjelini. Glavni argument po tom pitanju je da bi obrazovanje trebalo pružiti temelj za kritičko mišljenje i smisao za prepoznavanje empirijski validnih argumenata. Ovaj se cilj može realizovati samo ukoliko je okruženje za učenje neutralno i liberalno prema bilo kojem obliku kritičkog propitivanja. Potrebno je putem religijskog obrazovanja osnažiti mehanizme kojim će religijska doktrina ostati zaštićena od pokušaja njene sociokognitivne dogmatizacije.
Pri tome je važno imati na umu da najznačajniji doprinos individualnom razvoju ličnosti u korijenu gotovo uvijek proizlazi iz intenzivnog emocionalnog iskustva. Razumljivo da je za prepoznavanje takvog iskustva vrlo često djetinjstvo u fokusu interesovanja psihoanalize ličnosti. Obrazloženje za ovakav pristup podrazumjeva daje djetinjstvo dob u kojoj apstraktna i emocionalna percepcija dominantno određuju način na koji gradimo odnos prema svomokruženju. Takva percepcija je impulsivna, spontana i potaknuta neposrednom interakcijom sa okruženjem.
Prepoznati i procijeniti određeno iskustvo koje je imalo značajan utjecaj na formiranje pojedinačnih karakteristika ličnostiu ovoj dobi može postati posebno zahtjevan izazovonda kada seanalitički pristup ovom problemu suočava sa svojim metodološkim ograničenjima. U tom smislu je važno istaći da je pojedinačna iskustva, koja su integrirana u strkturu individualnog identiteta u obliku traume, psihološke refleksije ili nekog drugog oblika snažnog emotivnog iskustva, vrlo teško prepoznati i dovesti u neposrednu vezu sa specifičnim oblicima kolektivne identifikacije na empirijski validnim osnovama.
Bipolarna struktura javnog diskursa koja je karakteristična za sekularno društvo kada se govori o religiji u cjelini, kao i antagonizmi koji su karakteristični za društvo u tranziciji kada je riječ o religiji i religijskom u javnom prostoru,nesumnjivo utičnu na kriterij religijske identifikacije unutar religijske zajednice. Ovdje jejoš jednompodjednako važno prepoznati da internalizacija religijske doktrine u formativnom periodu individualnog religijskogidentiteta podliježe vrlo sličnim zakonitostima.
Etičke domene pojmova kao što su „ispravno“ i „pogrešno“ odnosno „prihvatljivo“ i „neprihvatljivo“unutar jednog takvog kontekstualnog određenja poprimaju svojevrstan religijski karakter koji u tom obliku umanjuje porencijal religijske doktrine da djeluje na etičkom planu društva u cjelini i u konačnici religijski identitet definiše kao kriterij socijalne pripadnosti.
Stoga jekvalitetno razrađen pristup religijskom obrazovanjunajizravniji način da se izbjegnu pojave ekskluzivnih društvenih skupina koje svoju kohezivnost zasnivaju na visokom stepenu socijalne izolacije. Nasilje, segregacija i ksenofobija su vrlo često neposredne posljedice ovakvih oblika socijalizacije. Utemelju jedne takve forme psihosocijalnog poistovjećivanja pojedinca sa kolektivitetom, pažljivom analizom na individualnom nivou,sa gotovo izvjesnom sigurnošću pronalazimo elemente traumatskog iskustva odnosno elemente psihološke refleksije zasnovane na nedovršenom suočavanju sa individualnom emotivnom strukturom ličnosti.
Kako je već naznačeno na početku, jedna od najvažnijih zadaća religijskog obrazovanja je da uspostavi objektivne kriterije u komunikaciji sa drugim svjetonazorima. Religijski identitet u tom smislu postavlja jedan od značajnih kriterija za genezu psihosocijalnog identiteta ličnostiu u cijelini,sa podjednako prisutnim potencijalom za preventivno teraputsko djelovanje na pojedinca kao i za mobilizaciju akumuliranog emotivnog naboja u destruktivne svrhe. Religijsko obrazovanje je iz navedenih razloga pozvanoosigurati instrumente i mehanizme koji će učenike u najranijoj dobi osposobiti da postave jasnu razliku između racionalnog i emocionalnog rasuđivanja i da kroz racionalizaciju emotivne strukture ličnosti nauče prepoznavati uzročnoposljedične veze kojim se definišu komunikacijski kanali u društvu.
