Personalizirano obrazovanje

Melika Šahinović

Na konferenciji TPO Fondacije u Mostaru održanom krajem 2019. godine, povodom okončanja trogodišnjeg projekta o prevenciji vršnjačkog i rodno zasnovanog nasilja u osnovnim školama FBiH, mnogi učesnici ovog velikog projekta su imali priliku za obraćanje prisutnim. O nasilju kao jednom od ključnih izazova s kojim se naše društvo susreće, govorili su i konferenciji doprinosili predavači i govornici iz akademskog svijeta, formalnog obrazovanja, strukturne vlasti, ali istu važnost i priliku za obraćanje su imali i predstavnici neformalnog obrazovanja, roditelji i učenici. Bio je to odličan uvid u problematiku nasilja, sagledavan od strane ključnih aktera društva i analiziran iz različitih perspektiva i aspekata. U sjećanju mi se posebno urezalo obraćanje Nerzuka Ćurka, profesora Političkih nauka Univerziteta u Sarajevu, koji je zapravo uvidio iznimno važan detalj u organizaciji ove konferencije, ali i uspješnosti realizacije samog projekta. Profesor je govorio o patrijarhalnoj kutluri koja se treba transformirati u rodnu ravnopravnost, kulturi straha koja vlada u prodičnom i rodno zasnovanom nasilju, nasilju koje se mora deprivatizirati, itd. Međutim, na početku svog obraćanja rekao je par ključnih riječi koje su od suštinskog značaja za obrazovanje u Bosni i Hercegovini. Zapravo je pojasnio na kojem nivou i u kojem svjetlu vidimo formalno i neformalno obrazovanje u bh. kontekstu. Istakao je kako mu je bilo ugodno slušati kada predstavnici formalnih struktura vlasti i formalnog obrazovanja daju punu podršku predstavnicima neformalnog obrazovanja (TPO Fondaciji), jer se to inače ne dešava i nije uobičajeno i dodaje kako „jedan od velikih problema koje imamo su dvije paralelne prave kada je u pitanju formalno i neformalno obrazovanje, umjesto da dođe do ukrštanja, jer živimo u vremenu u kojem je neformalno obrazovanje gotovo jednako važno kao formalno, puno toga se može naučiti u neformalnom obrazovanju, što se ne može naučiti u klasičnom obrazovanju.“[1]

Upravo ova rečenica pojašnjava trenutno razumijevanje neformalnog i formalnog obrazovanje u BiH, što će reći da još uvijek vlada animozitet prema neformalnom obrazovanju za koje se često vežu pridjevi „nepotpuno“ ili „nekvalitetno“. Međutim, slijedeći primjere razvijenih zapadnih zemalja i njihovih obrazovnih metoda i pristupa, kao i zahtjevno tržište rada, možemo zaključiti da sve brže prihvatamo standarde u zahtjevima kompetitivnog tržišta rada, dok se metode i pristupi u obrazovanju ne razvijanju podjednakom brzinom i kvalitetom. Zaključujemo da društvo pravi sve veće odstupanje između zahtjeva poslodavaca u odnosu na pružene mogućnosti obrazovanja. Iz tog razloga je važno da za obrazovanje ne vežemo samo univerzitetsku diplomu, smatrajući da smo stepenom obrazovanja dostigli zadovoljavajući intelektualni nivo kao i potrebne kompetencije i vještine koje se od nas očekuju na tržištu rada danas, već da obrazovanje posmatramo i kroz prizmu neformalnog, dobrovoljnog, iskustvenog ili personaliziranog učenja koje je zapravo cjeloživotno.

Neformalno obrazovanje nije zamjena formalnom obrazovanju, koje je ključno i od suštinskog značaja za razvoj svake osobe, ali ga može nadograditi učenjem u novom okruženju kroz drugačije metode i pristupe koji nedostaju u regularnom, klasičnom, institucionalnom ili formalnom obrazovanju.  U tom slučaju govorimo učenju prilagođeno potrebama i interesima za razvoj ličnih talenata, kapaciteta i vještina. Ova ideja je, na primjer, ključna za Jimmyja Walesa. Wales je osnivač Wikipedije i jedan je od najvećih zalagača za neformalno obrazovanje. On insistira na kontinuiranom i cjeloživotnom učenju kako bismo se izgradili u bolje građane ali ujedno i bili sretniji ljudi.

Malo se zna o porijeklu termina „neformalno obrazovanje“, a samim time i njegove prakse. Izraz „neformalno obrazovanje“ i njegovo priznanje na globalnoj razini se najviše veže za 1960-e godine, kada su se konsolidovane obrazovne institucije morale suočiti sa ekonomskom krizom i tražiti rješenja kako da se formalno obrazovanje prilagodi novom društvu. Tada je UNESCO održao razne samite na čelu sa stručnjakom Philipom H. Coombsom, kako bi pokušali predložiti neka od rješenja nastale krize. To je rezultiralo publikacijom Izvještaj o stanju, UNESCO 1972[2], što zapravo predstavlja novo tlo za razvoj neformalnog obrazovanja, podložno promjenama i prilagodbama stvarnim potrebama društva.

U skladu s tim, prednosti neformalnog obrazovanja sam sumirala u nekoliko teza, računajući da svi, koji sa mnom dijele mišljenje o važnostima neformalnog obrazovanja kao stvarnoj potrebi i nezaobilaznoj putanji za individualni društveni napredak, će ovu listu širiti prema svojim percepcijama i iskustvima u neformalnom obrazovanju:

  • Pomaže u odrastanju i sazrijevanju na ličnom nivou, ali isti uticaj ima i na cjelokupno društvo. U mnogim slučajevima timski rad ili koegzistiranje mogu igrati važnu ulogu u postizanju ličnog i kolektivnog napretka i razvoja.
  • Razvojem ličnih vještina svakog pojedinca jačamo njegovo/njeno samopoštovanje, dok samopoštovanje ima ključni podsticaj na izgradnju kritičkog mišljenja, koje je prioritetno za kreiranje zdravih odnosa sa okolinom.
  • Sposobnost za samostalno učenje i otkrivanje razvija zdrav kritički stav okoline, društvenih normi i mehanizama moći.
  • Povećava mogućnosti zapošljavanja i podstiče samozapošljavanje jer nudi mogućnost razvijanja ličnih interesa, talenata, kapaciteta i vještina, što često doprinosi podršci i ohrabrenju u pokretanju vlastitog biznisa.
  • Formalno obrazovanje u mnogim zemljama, posebno u BiH, nije u mogućnosti da prati modernizirane pristupe u akademskom svijetu, te nije u potpunosti kapacitirano u pružanju kvalitetnih programa za teorijsko i praktično usavršavanje, odnosno iskustveno učenje.
  • Neformalno obrazovanje daje mogućnost nadopune učenja u aspektima gdje formalno obrazovanje zakaže, što pospješuje izgradnju kompletne ličnosti u ličnom i profesionalnom rastu i razvoju, itd.

Svoje ideje o programima neformalnog obrazovanja sam, zajedno sa TPO timom, pretočila u kurseve Thinkerica škole, s ciljem doprinosa osnaživanju mladih ljudi koji žele unaprijediti i nadograditi svoje znanje i vještine pristupima i metodama učenja koje u klasičnom obrazovanju danas nedostaju a ključni su za lični i profesionalni rast i razvoj.


[1] Nerzuk Ćurak, konferencija „Vršnjačko i rodno zasnovano nasilje: od reakcije do prevencije“, TPO Fondacija, Mostar, 25.12.2019.: https://www.youtube.com/watch?v=aoXk_-zd5IQ&list=PLmP6TejGn-hoIGdMNWRCAIAMHq9yeuVKR&index=4&t=0s

[2] Izvještaj o stanju, UNESCO, 1972 i lista tekstova o važnostima neformalnog obrazovanja: Learning to Be (The Faure Report, UNESCO 1972)