Pandemija je nemjerljivo utjecala na način na koji doživljavamo povezanost sa zajednicom i bližnjima. Dok su sve međuljudske interakcije koje nisu nužne i nezaobilazne izmještene u virtualni prostor, postavlja se pitanje gdje i kako pronalazimo prostor u kojem se uistinu međusobno upoznajemo. Nedostatak fizičke bliskosti je u međuvremenu pojam povezanosti izmjestio u prostor duboke intime pojedinca. U priči o poznatom ri njegovom sinu je rabinov sin svaki dan nakon škole dolazio kući, ostavljao školski ruksak u svojoj sobi, izlazio iz kuće na stražnja vrata i odlazio u šumu iza kuće. Rabin je počeo razmišljati o sinovom ritualu, koji je isprva trajao danima, a zatim mjesecima. Svaki dan bi sin izlazio u šumu na gotovo pola sata. Rabin je postao zabrinut. “Sine moj”, upitao je jednog dana. “Primjećujem da svaki dan napuštaš naš dom kako bi vrijeme provodio u šumi. Šta radiš tamo? “Ah tata”, odgovorio je sin. “Nema razloga za brigu. Odlazim u šumu moliti se. U šumi mogu razgovarati s Bogom.”Oh”, rekao je Rabin, s olakšanjem.”Ali, kao sinrabina bi trebao znati da je Bog posvuda isti.” Da, tata. Znam da je Bog svugdje isti. Ali ja nisam.”
U iskustvu rabinovog sina prepoznajemo i dio razloga iz kojeg se koncept interkulturalnog i međureligijskog aktivizma suočava sa izazovom da, u novonastalim okolnostima, preispita i iznova odredi prostor u kojem se realizuje. Kako u uslovima pandemije osjećaj međuljudske udaljenosti nije moguće izraziti prostornim rastojanjem, ono što prepoznajemo kao „prostor međuljudskog susreta“ predstavlja unutrašnju opredijeljenost pojedinca da se susret zaista i dogodi. Jedan takav susret prestaje biti izrazom sociološkog ili kulturološkog pragmatizma. Za razliku od vremena prije pandemije, međureligijski i interkulturalni dijalog u ovom vremenu pretpostavlja istinski povratak unutrašnjim dimenzijama povezanosti koje se uspostavljaju u okvirima individualne duhovnosti.
Pojam duhovnost podrazumijeva iskustvo koje nadilazi granice neposrednog okruženja. U tom smislu je potpuno nevažno je li ovdje riječ o religijskim ili nereligijskim oblicima duhovnosti. Ono što je suštinski važno je da kroz unutrašnji osjećaj povezanosti osnažimo sposobnost prepoznavanja sebe u svijetu kojim smo okruženi. Poput rabinovog sina, i mi, u uslovima pandemije svakodnevno prolazimo iskustvo u kojem niko od nas ne može ostati isti.
Proces socijalizacije, odnosno pojam socijalne inkluzije, je prema tome potrebno sagledati iz egzistencijalističke perspektive. Egzistencijalizam u središte svog interesovanja postavlja duboko intimno iskustvo življenja. Individualno, odnosno unutrašnje duhovno iskustvo življenja nije nužno u vezi sa fizičkim rastojanjem te kao takvo prevazilazi razmjere prostorne udaljenosti. Prema tome, socijalna povezanost više i ne zavisi od uobičajene socijalne dinamike na način na koji je to bio slučaj prije pandemije.
Upotpunjen međureligijski i interkulturalni aktivizam insistira na sveobuhvatnom iskustvu međusobnog približavanja. Takvo približavanje uključuje upoznavanje sa vjerskim i kulturnim prostorom, upoznavanje sa obrednim ceremonijama, matrijalnim i nematerijalnim kulturnim naslijeđem, ali prije svega podrazumijeva i neposredni susret pojedinaca. Jedan takav susret ne obuhvata samo govor, razgovor ili upoznavanje po osnovu međusobne različitosti već poziva i na duboko intimno unutrašnje iskustvo međuljudskog susreta.
Ono što je ovdje važno prepoznati i preispitati su oblici društvene distance koji su suptilno integrisani u strukturu kolektivnog pripadanja i koje se kao takvi preslikavaju na unutrašnju dimenziju individualne percepcije međuljudske udaljenosti. Dijalog između dvije osobe ili dva predstavnika različitog kulturološkog naslijeđa bi, stoga, trebao podrazumijevati i prethodni dijalog unutar lične interpretativne perspektive.
Ovakav dijalog, prije svega, podrazumijeva razgovor sa samim sobom. Istovremeno jedan takav dijalog intenzivno propituje sistem vrijednosti koji postavlja kriterije međuljudske udaljenosti. Takav dijalog ne predstavlja samo prosto istraživanje o drugim i drugačijim svjetonazorima koje proizlazi iz radoznalosti. U jednom ovakvom dijalogu mi ustvari tragamo za pravim putem kroz život. Smisao traženja je usmjeren prema univerzalnim principima po kojim se određuje vrijednost naših postupaka. Prema tome prihvatamo da nas u toj potrazi poučavaju i drugi, a ne samo oni koji dijele naše svjetonazore.
Izvjesno je da se ovaj pristup neće odnositi na religijsku doktrinu. Ipak, kompleksnost savremenog svijeta nam ne dozvoljava da iskustvo drugih i drugačijih odbacimo, jer nam je upravo to iskustvo potrebno kako bi svoju ličnu perspektivu oživjeli na najljepši i najpotpuniji način. U tom smislu, krajnji cilj međureligijskog dijaloga se ne sastoji samo u tome da sagovornici steknu jasnije i jednostavnije slike jedni o drugim već da svoju sliku, o samom sebi, sagledaju u punoj socijološkoj, historijskoj i teološkoj kompleksnosti koja se oslikava kroz perspektivu sagovornika.
Sagovornici se prema tome moraju unaprijed pripremiti da preispitaju svoje etičko rastojanje u nastupajućem dijalogu. Osnovni potencijal za međureligijski i interkulturalni dijalog u uslovima pandemije se sastoji u izmijenjenoj definiciji onoga što uobičajeno smatramo nezaobilaznom socijalnom distancom. Kako fizička razdvojenost sama po sebi postaje preduslov za svakodnevni život, ona kao takva više ne odražava socijalnu distancu u sveobuhvatnom smislu te riječi. Fizička distanca prema tome više ne predstavlja dodatnu prepreku za međureligijski i interkultualni aktivizam, već priliku za njeno redefiniranje.
Međureligijski i interkulturalni aktivizam je shodno navedenom potrebno koncipirati kao promociju kritičkog propitivanja, kako zajedničkih etičkih vrijednosti tako i onih vrijednosti koje nas čine različitim. Ovaj put ćemo ta pitanja, u potpunoj tišini postaviti, sami sebi. U okviru tih pitanja potrebno je da se ponovno upoznamo s osnovama prema kojim religijski i kulturološki narativi određuju pojmove međuljudske udaljenosti unutar i izvan zajednice. Na taj način ćemo prepoznati one distance koje nam otežavaju istinski susret sa samim sobom i sa drugim. Takvim pristupom ćemo iznova sagledati etičke kriterije prema kojim se jedni naspram drugima osjećamo bliskim ili udaljenim. Novonastale okolnosti je, u duhu navedenog, potrebno prepoznati i kao priliku za doprinos izgradnji novih, snažnijih oblika međuljudske povezanosti. Takvo shvatanje povezanosti će zasigurno prevazilaziti granice onih identiteta kojima, u uskom smislu te riječi, i sami pripadamo.