Ovogodišnji Sokratovi kafei se održavaju u online formatu u Zenici, shodno epidemiološkoj situaciji, za razliku od prošle godine kada su se realizovali u kafiću Bonaparte. Mirza Džananović je koordinator ovogodišnjih zeničkih Sokratovih kafea, a ujedno je bio facilitator prvog održanog Kafea 11.11.2020. o temi Mladi i politika.
Čime se bave i o čemu razmišljaju mladi danas? Zašto su pasivni, zašto ne mijenjaju sistem jer je dokazano nevaljan? Gdje je nestao bunt? Jesu li svi postali poltroni političkih moćnika? Je li tonemo postepeno u kompletno nepotističku državu?
Zašto studentske predstavnike lobira i izlobira vladajuća politička partija? Zašto zaborave solidarnost i kolege koje predstavljaju? Šta je to trulo u bosanskohercegovačkom sistemu?
Lokalni su izbori pred nama, 15.11.2020. Jesmo li dosegli prag maksimalne tolerancije i hoćemo li masovno izaći na glasovanje? Ili će, opet, po ko zna koji put, rezultati izbora paradoksalno pokazati i dokazati da nam je sjajno i da smo zadovoljni sistemom i ljudima koji nas predstavljaju?
Učesnici ovog Kafea su istakli da svi mladi nisu pasivni, iako se takvima doimaju s obzirom da velika većina jeste pasivna i pokušavaju samo naći načina za individualnu promociju i krčenje vlastitog puta, bez obzira na kontekst i okolnosti, bez obzira na ideologiju.
Mladi, za razliku od političara, nisu ujedinjeni. Žene, u svojoj borbi, nisu ujedinjene. U Bosni i Hercegovini ništa nije ujedinjeno, i ona sama je razjedinjena politički, ali su političari ujedinjeni da vladaju. Uglavnom isti ljudi već više od dvije decenije, ista retorika s pojačivačima zadnjih godina.
I, na koncu razmišljanja o ovoj temi, prateći stavove i replike studenata i studentica, dolazimo do ponovnog čitanja Butlera koji, opisujući nas, medije i trenutak u kojem živimo, kaže:
„Mi ljudi smo naprosto zatvoreni u svijet znakova kojim vladaju mediji, a koji podmuklo stvara kapitalizam da bi u nama proizveo želje koje su međusobno povezane samo u lancu ideja kojim nas žele obmanuti. One su puki simulakrumi koje zamjenjuju realne stvari i njihove aktualne odnose (stvarno poznate jedino onima na ljevici koji mogu prozreti iluzije), a u procesu koji Baudrillard naziva „hiperrealizacijom“. Mi tako nikad stvarno ne dobijamo ono što želimo. S druge strane, možemo reći da dobijamo ono za što plaćamo, bez obzira na to kako se to reklamira“ (Butler, 2007: 114, 115).
Sve dok ne objektiviziramo zbilju postmodernog stanja koje guši i ispija ljudskost iz nas, živjet ćemo u pomrčini i razmeđi uma i bezumlja, ili ćemo ostati takvi, pitanje je.